• Irena Lučić

Putevima kaštelanskih vina

Updated: Feb 21


U četvrtak, 17. veljače, u organizaciji diWine projecta, četrnaesteročlana novinarska ekipa, krenula je put Kaštela, u potrazi za zanimljivim vinima i vinskim pričama. Kako to obično biva, čim krenemo put juga, srce nekako brže zakuca i na licima nam se pojave osmijesi. Dobro raspoloženje i sunčano vrijeme pratili su nas cijelim putem, no malo tko je mogao očekivati divna iznenađenja koja su nas čekala na destinaciji.


Naša prva stanica bio je Kaštel Lukšić, točnije dvorac Vitturi u kojem je smješten Muzej grada Kaštela. Tu nas sa osmijehom i poklonima dočekuje Nada Maršić, direktorica TZ grada Kaštela, suorganizatorica ovog novinarskg putovanja. Nakon riječi dobrodošlice, doznajemo kako muzej, koji čuva baštinu ovog tradicionalno vinogradarskog kraja, krije i ostatke megarskih čaša iz kojih se još u antička vremena ispijalo vino. Iako postoje indicije da se vinova loza uzgajala i u prapovijesti, prvi pouzdani tragovi uzgoja vinove loze i proizvodnje vina povezani su s grčkom kolonizacijom. Na srednjodalmatinskom prostoru primat je tada imala Isejska država, koja je zbog svog povoljnog položaja na sredini Jadrana imala razvijenu trgovačku flotu i odnose s ostalim dijelovima mediteranskog prostora. Na novcu kojeg je kovala prikazan je kantaros, grozd i volutni krater, a grčki povjesničar Agatarhid u 2. st. prije Krista navodi kako je „isejsko vino bolje u usporedbi s drugima“


Novijim arheološkim istraživanjima naselja Sikuli, koja provodi upravo Muzej grada Kaštela, otkriveni su brojni nalazi koji pružaju nove spoznaje o vinu na prostoru antičkih Kaštela. Prije svega veliki broj amfora u kojima se čuvalo vino, a zatim i luksuzno stolno keramičko posuđe - već spomenute megarske čaše - koje je služilo za svakodnevno ispijanje vina. Jedna vrsta ovih čaša proizvodila se u Sikulima, što potvrđuju pronađeni kalupi.


Svjedočanstva slavne vinske prošlosti, osim u muzejskim eksponatima, vidljiva su i u krajoliku - na kozjačkim padinama gdje se nalaze krčevinske gomile i prizide starih vinograda, te u starim konobama, gdje su sačuvane drvene bačve, alati za obradu zemlje i vinarska oprema. U novije vrijeme ulažu se znatni napori da se obnovi stara slava. Tako se na preostalom neizgrađenom zemljištu uz maslinike podižu i novi vinogradi, u kojima se sade domaće sorte, ponajprije crljenak kaštelanski, genetski otac čuvenog plavca malog.


Nakon brzinskog proučavanja vinske prošlosti, poželjeli smo upoznati i vinsku sadašnjost. Želja nam je bila upoznati i neke nove vinarije koje, nasreću, sve češće niču na kaštelanskom području. Jedna od njih je svakako i Vinarija Vučica iz Kaštel Kambelovca u kojoj su nas, osim vinom, počastili vrlo ukusnim ručkom u tri slijeda. U ugodnom ambijentu moderne vinarije, s čije terase pogled puca na plavo more Kaštelanskog zaljeva, dočekali su nas Anđela i Josip Vučica, mladi par zaručnika, koji su 2019. godine hrabro odlučili oživjeti gotovo napuštene obiteljske vinograde i upustiti se u proizvodnju vina.


Vinogradi Vučica prostiru se na oko 2ha, na padinama Kozjaka uz što je nedavno posađeno novih 8000 trseva isključivo crljenka, u selu Dugobale, na koji se vinarija sve više orijentira. Ukupna proizvodnja kreće se oko 5000 litara godišnje, od čega se oko 20% proda na kućnom pragu. Vučica za sad nudi četiri etikete, koje smo redom i kušali: Maraština 2020, Opolo rosé (babica, plavac i crljenak) dobiven 24-satnom maceracijom, Cuvée Vučica 2019 (babica 70%, plavac 15%, crljenak 15%) i Crljenak kaštelanski iz 2018 u kojem je dozvoljenih 10% plavca malog, a čija etiketa prikazuje mjesec, zvijezde i Kozjak – noćni prizor vinograda. Sva su vina vinificirana u inox tankovima, što maraštini izvrsno odgovara, dok crnim vinima ipak nedostaje „dodir“ bačve. Josip Vučica ističe kako je dodavanje drveta svakako u planu, ali su sa nastavkom investicija u podrum ipak morali malo pričekati, obzirom da ih je na samom početku poslovanja zatekla nezgodna 2020. godina sa kovid-krizom koja je potresla čitavu vinsku industriju. Razvoj ove mlade vinarije svakako ćemo sa zanimanjem pratiti kroz iduće godine.


Nakon četiri etikete Vučica, kušali smo i crljenak Bedalov, jedan od najbolje ocijenjenih crljenaka u Hrvatskoj. Jakša Bedalov nas, na žalost, nije mogao ugostiti u vlastitoj vinariji zbog renovacijskih radova, ali nas je ipak odlučio počastiti sa nekoliko butelja ovog sjajnog vina koje uvijek iznova oduševljava svojom harmonijom i ljupkom sortnošću.


Za razliku od mladih Vučica, na našem drugom vinskom punktu, dočekao nas je iskusni vinar Anton Kovač, vlasnik vinarije Putalj iz Kaštel Sućurca. Naziv vinarije prati zanimljiva anegdota – riječ je, naime, o starom nazivu za selo Sućurac u kojem se nalazi izvor vode Puteus Manus, ali i crkvica Svetog Jurja, poznata po Trpimirovoj darovnici. Taj dokument, star oko 1100 godina, govori o razvijenom vinogradarstvu upravo na području gdje se danas nalaze Antunovi vinogradi. Uz kušanje dva vrhunska crna vina – Plavca malog 2019 i Crljenka kaštelanskog 2019 (osim kojih u ponudi imaju i rosé od crljenka) Anton nam je ispričao iznimno zanimljivu priču o autohtonoj sorti crljenak kaštelanski, koji je danas novootkrivena vinska zvijezda, ali je u zadnji tren spašen od izumiranja (priču pročitajte ovdje).


Izvrsno dizajnirana etiketa, kako nam objašnjava Anton, također priča priču o kaštelanskom vinu: „Grafika predstavlja izvor vode, koji je zapravo otvarač za vino, ali i vinska čaša, no zapravo može biti i trs sa korijenom, ali na kraju nije ništa od toga već Kaštelanski zaljev.“

Vinogradi su smješteni na padinama Kozjaka, koje odlikuje - crljenku vrlo odgovarajuće - laporasto tlo te dobra provjetrenost koja pruža prirodnu zaštitu od bolesti vinove loze. Ukupno se prostiru na oko 3,5ha površina, na kojima se uzgajaju isključivo plavac mali i crljenak kaštelanski. Vođene vinske ture koje pričaju priču o crljenku, čine 70% poslovanja vinarije, čime se snažno promovira vinski turizam kaštelanskog kraja.


Iako smo nakon Antunovog vrlo stručnog i zanimljivog predavanja pomislili da ćemo teško naići na još bolju vinsku priču, najveće i najugodnije vinsko iznenađenje dočekalo nas je u vinogradu samozatajnog Ivice Kuzmanića iz Kaštela Novog. Ovdje nismo ponuđeni slavnim crljenkom, već – za početak - izvrsnim pošipom koji nas je osvojio na prvu. No, tek su nakon toga uslijedile ludo dobre vinske priče. Drugo bijelo vino koje smo kušali proizvedeno je od samonikle loze pronađene u vinogradu, a za koju Kuzmanići vjeruju da ovdje raste još od 50-tih godina prošlog stoljeća. Usprkos uloženim naporima, još uvijek nisu ušli u trag njenom porijeklu, a u obitelji je „radno“ nazivaju Kikićeva bijela.


Treće kušano vino, ovoga puta crno, također je napravljeno od autohtone sorte. Riječ je o glavinuši, lozi koju odlikuju visoki šećeri i mali prinosi, a koju je Ivičin otac ostavio da raste na svega par trseva. Ivica ju obnavlja do brojke od 2000 trseva i od nje počinje proizvoditi monosortno desertno vino. Osim Kuzmanića, tu sortu ne uzgaja nitko drugi - što ga stavlja u ulogu njenog čuvara, ali i u vrlo nezahvalnu situaciju da nema s kime prodiskutirati o problemima u uzgoju, kojih kod ove zahtjevne sorte itekako ima. Navodi kako njegovi kolege vinari, usprkos njegovom nagovoru, nisu pokazali interes da posade ovu sortu. Kroz razne vinifikacijske pokuse, došao je do zaključka da najbolje rezultate dobiva na način da u vinu ostavlja 30% tzv. suhica (prosušenih bobica) kojima vino dobiva na ekstraktnosti i uz obavezno odležavanje 3 do 4 godine. Kaže da je to još uvijek eksperimentalno vino kojega proizvede u količini od jedva 1000 litara godišnje.


Naposlijetku, došao je red na degustaciju čuvenog pošipa Ivice Milana. Iako je pošip korčulanska autohtona sorta, ona je u Ivičinim vinogradima naišla na „dobru zemlju i vridnu, pažljivu ruku koja će je njegovati tako da iznjedri sve ono najbolje od sebe“. Pažljivo odabrane i s punim povjerenjem dobivene sadnice pošipa s Korčule su u Kaštela stigle doslovno u naramku i zaživjele svoj novi život pod obroncima Kozjaka, gdje je Ivica izmislio za njih posebni „pergola uzgoj“ koji podiže lozje visoko, i omogućuje svakom grozdu optimalan omjer hlada i sunca. Time je postignuta idealna insolacija uz kontrolu zrenja, sladora i budućeg alkohola. Rezultati govore sami za sebe i osjećaju se već na prvi gutljaj. Najveći dokaz kvaliteta, a i svjetske slave Pošipa Milan, je podatak da je upravo ovo vino prije dvije godine posluženo na rođendanu britanske kraljice Elizabete u organizaciji Rolls-Royce kluba.


Nazdravljajući sa visoko uzdignutim čašama, priveli smo ovaj divan dan kraju. Prepuni dojmova i oduševljeni vinskim iskustvima, krećemo za Zagreb, tješeći se kako ima još puno kaštelanskih vinara koje nismo stigli obići i kako ćemo se ponovo vratiti dogodine. Živjeli!


P.S. Za one koji žele znati više, evo dva filmića o crljenku kaštelanskom: Dossier Zinfandel i Kaštela - rodno mjesto crljenka.


---

Tekst: Irena Lučić, diWine Portal

Foto: Nikola Zoko

456 views0 comments