• Irena Lučić

Eno-gastro bajka zimske Istre

Updated: Jan 25


Proteklog vikenda (17.-19.12.2021.) održao se jubilarni, deseti po redu Womans Days by ModniALMAnah, kojeg je – kao i prethodnih devet – osmislila i organizirala stilistica Alma Premerl Zoko. Dvadesetak žena koje su imale sreću sudjelovati na ovom putovanju krenulo je u istraživanje bajkovite Istre.


Iako je vikend obilovao brojnim edukativnim i beauty radionicama, tijekom kojih smo bile zasipane ljubavlju, pažnjom i super poklonima, ovaj osvrt posvetit ćemo ipak hrani i vinu, našim pr(a)vim ljubavima 😊


Odmah po dolasku u Motovun, letvicu je visoko postavila degustacija u vinariji Rossi. Tradicija proizvodnje vina u ovoj vinariji seže u davnu 1885. godinu, kada je Federico Rossi na brežuljcima iznad rijeke Mirne posadio prve čokote malvazije i terana. Nije ni slutio kako je tim činom pokrenuo obiteljsku tradiciju proizvodnje vina, koju danas uspješno nasljeđuje već peta generacija vinara - braća Luka, Marko i Filip. Vinogradi Rossi prostiru se na 18ha površine, a vinarija godišnje proizvede preko 120.000 l vina. Prema riječima Marka Rossija, koji nas je poveo na razgled podruma i kasniju degustaciju, nemaju u planu daljnje povećanje proizvodnje, već isključivo ulaganje u kvalitetu, koja je i danas temeljna vrijednost koja se njeguje u vinariji.


Već pri prvom susretu sa vinarijom i njenim vlasnicima, vidljivo je da je riječ o obiteljskom poslu koji se radi s ljubavlju i u kojeg je uloženo mnogo truda. No, također je jasno da je riječ o tvrtki koja više nego uspješno prati suvremene trendove u vinarstvu, ima jasnu strategiju proizvodnje, kao i definiran marketinški pristup. Kombinacija educiranosti i financijskih ulaganja u podrum i proizvodne kapacitete, na zahvalnom i razvijenom istarskom tržištu, očekivano su polučili izvrsne rezultate na koje u vinariji Rossi mogu itekako biti ponosni. No, braća Rossi nisu od onih koji spavaju na lovorikama, pa su uz vina pokrenuli i proizvodnju destilata koji su vrlo brzo osvojili kako srca kupaca tako i tržište. U vođenoj degustaciji imali smo priliku kušati perjanice vinarije - Malvaziju Templara, crnu kupažu Moro (cabernet sauvignon, merlot i teran), te bisku, pelinkovac i teranino.


Nakon degustacije uslijedila je tradicionalna istarska večera u konobi Jadruhi, za koju odgovorno tvrdimo da je jedno od najboljih mjesta na kojima smo ikad jeli. Na stolu su se nizale delicije – od carpaccia od boškarina, selekcije domaćih sireva i narezaka, preko nezaobilaznih fuža s tartufima, do pečenja, ombola, kobasica i gulaša od boškarina te domaće pite od jabuka sa sladoledom. Iako smo već nakon prvog slijeda izjavljivale kako „ne možemo više“, toj je hrani naprosto nemoguće odoljeti, pa smo ipak na kraju – sve pojele 😊. Konoba Jadruhi hranila nas je i sutradan, kada smo guštali u tradicionalnoj maneštri s bobići i prefinim domaćim fritulama.


Subotnje prijepodne proveli smo u fantastičnoj jami Baredine, hrvatskom staništu čovječje ribice. Da slučajno ne bismo ogladnjeli, pobrinuo se Pietro&Pietro osiguravši nam gomilu čipsa s tartufima, kojeg smo grickali putem.


Poslijepodne smo iskoristile za posjetu boutique vinariji OH wines, smještenoj u obližnjim Ohnićima. Vlasnik vinarije i renomirani enolog Saša Bernobić, reprezentativni primjerak generacije mladih istarskih vinara, upoznao nas je s vizijom vinarije. „U samom postupku proizvodnje najveću pažnju pridajemo kvaliteti grožđa. Naša vina se dizajniraju u vinogradu gdje idemo toliko „daleko“ da vina za premium liniju beremo do 12 sati, a sve nakon toga ide u baznu liniju. Svjesni smo toga da, ukoliko u vinogradu odradimo dobar posao, u podrumu trebamo minimalno intervenirati, što nam je i cilj.“. OH wines godišnje proizvede oko 12.000 l vina, od čega preko 90% prodaju na kućnom pragu, a ostatak u renomiranim istarskim i zagrebačkim restoranima. Degustirali smo baznu malvaziju, kupažu malvazije i chardonnaya pod nazivom „OH Yeah!“, rose „OH My Darling“ te crni cuvée „OH My Goodness“ – kombinaciju merlota, terana i cabernet sauvignona.


Tijekom posjeta vinariji održana je i mala radionica vinskog bontona koju je vodila Irena Lučić, voditeljica projekta diWine, tijekom koje smo naučili kako pravilno izabrati vinsku čašu, kako je držati, na kojoj temperaturi poslužiti bijelo, a na kojoj crno vino te kako točiti i kome prvo poslužiti vino za stolom.


Nedjelju smo započeli sa stilom. Odmah nakon doručka i obaveznih beauty radionica počastile smo se sa Bottega pjenušcem od muškata. Jer, kako je rekla slavna Madame de Pompadour: „Pjenušac je jedino vino koje ženu čini ljepšom“


U Motovunu i Buzetu sve se vrti oko tartufa. O njima smo puno čuli, još smo ih više degustirali, ali poželjeli smo i naučiti kako izgleda lov na tartufe. Stoga smo se uz stručno vodstvo jednog od najboljih berača tartufa, Nikole Tarandeka, zaputili u nadaleko poznatu Motovunsku šumu. Nikola nam je, uz pomoć svoja tri vjerna prijatelja – Nera, Male i Mikija – pokazao koliko je traženje tartufa mukotrpan posao i dokazao da je cijena tartufa, na koju se često znamo buniti, itekako opravdana.


Nakon šetnje na svježem zraku ponovno su se javili naši gladni trbusi, pa smo se uputili u motovunsku konobu Casa Rossa u kojoj smo pojeli najbolje ikad domaće pljukance od prosenog brašna prelivene umakom od – pogađate - crnih tartufa. Casa Rossa, osim po čarobnom pogledu na Motovun i po izvrsnoj klopi, poznata je i po nedavno pokrenutoj banci vina u kojoj možete pohraniti i svoje arhivske primjerke.


I kada smo pomislili da stvarno više ne može bolje, dočekala nas je prava pravcata bajka u buzetskoj destileriji Aura. Osim vrhunskih rakija, likera, džemova i čokolada koje možete kušati i kupiti, ovdje ćete pronaći najljepšu blagdansku kulisu za svoje fotografije, jer ne postoji kutak destilerije koji nije savršeno uređen. Nakon obilaska, kušali smo tradicionalnu bisku i fantastičan teranino, kao i koktel kuće, spravljen sa poznatim Karbun ginom, koji nas je (doslovno) izuo iz cipela.


I eto, došlo je vrijeme za povratak u stvarnost (čitaj: Zagreb). Istro draga, vidimo se ubrzo!


---

Autorica teksta: Irena Lučić, diWine

Foto: Nikola Zoko

41 views0 comments